September 02 2014 06:13:34
Upravljanje
· Home
· Šta je to Sandžak ?
· Sandžačke Pjesme
· Nacionalni Simboli

· Aćif Efendija
· Ali Paša Gusinjski
· Braća Dervišević
· Ćamil Hasanagić
· Hasan Aga Zvizdić
· Džemail Koničanin
· Jakup Efendija Kardović
· Jusuf Mehonjić
· Muftija Šemsikadić
· Rifat Burdžović Tršo

· Life of Kosovo Bosniaks
· Larko - Pjesme

· Svjedočenja iz N. Pazara
· Svjedočenja iz Sjenice
· Svjedočenja iz Tutina
· Svjedočenja iz Prijepolja
· Svjedočenja iz Rožaja
· Svjedočenja iz Priboja

· Chat
· Traži
· Galerija Slike
Shoutbox
Morate se ulogirati da biste ostavili poruku.

Nije jos napisana nijedna poruka. Budite prvi!
Partneri
   
Svjedocenja iz Priboja
SVJEDOCENJA O SRPSKOM TERORIZMU NAD BOSNJACIMA SANDZAKA

Behudin Hodzic iz Priboja:

"Od 5. aprila 1992. godine iz Bosne je potekla rijeka izbjeglica. Dolazili su putevima, sumama na razne nacine. Neki automobilima a neki samo sa zavezljajem u rukama. Zaustavljali su se u selu. U nasoj kuci smjesteno je njih tridesetoro. Slicno je i u drugim kucama. U susprotnom pravcu, drumom ispod sela, kolona vojnih vozila sa vojnicima koji drze tri uzdignuta prsta. Dolinom Lima grmi od bjesomucne pucnjave. Ori se cetnicka pjesma. Ide "nasa" vojska na nasu Bosnu. Medu nama i nasim musafirima vec danima vlada panika. Tjesi nas sto s nasim komsijama Srbima odrzavamo dobre odnose. Oni nas stite i uvjeravaju da nam se nista ruzno nece desiti. Ocevi nam zajedno rade u Priboju, djeca se skoluju u Rudom. Izbjeglice odlaze dalje, ali dolaze drugi. Tako sve do jeseni. Ja 15. septembra odlazim u Vojsku Jugoslavije. U kasarni nam zabranjeno da pratimo televiziju, a ja nekako saznajem da je iz radnickog autobusa u Sjeverinu izvrsena otmica putnika. Zovem sve telefonske brojeve koje znam u Priboju, ali uspjevam da dobijem samo portira u "Poliesteru". Od njega ne dobijam trazene informacije, ali me obuzima slutnja. Poslije nekoliko dana pozivaju me moje starjesine i saopstavaju mi da je u automobilu bio moj otac. Tjese me, govoreci da su oteti putnici smjesteni i da ce nasa vlast uciniti sve da se nista strasno ne desi. Nisu mi dozvolili da odem kuci. Pustili su me tek u februaru 1993. Dolazim u Priboj i javljam se vojnom odsjeku. Ispred opstine nalazim jednog kapetana i vojno vozilo koje skoro svakodnevno prebacuje potrebne stvari i vojsku u Strmac. Ponadao sam se da cu kao vojnik i ja moci da se tim vozilom prebacim do Sjeverina. Jednim dijelom puta se mora preci preko teritorije Republike Srpske. Kapetan mi saopsti da ja ne mogu sa njima u to vozilo, jer mi kao Bosnjaku nije bezbjedno. Bio sam razocaran i osjecao sam se cudno. Pitao sam kako to da istu uniformu nosimo, istoj vojsci pripadamo, istu drzavu sluzimo, pa kapetanu bezbjedno a meni nije? Odlazim preko brda i suma pjeske. Za sest sahata pjesacenja dolazim u Zitnice. Zatjecem pustos. Nema rodaka, nema komsija. Vecina kuca prazna. Majka suze roni i svija mi ruke oko vrata. Od placa ne mozemo da dodemo do rijeci. Ono komsija i rodaka sto je ostalo opsjednuto strahom. Bas tih dana, tu preko brda, desila se i ona otmica u Strpcima. U kuci nema brasna, ulja, secera. Majka mi kahvu i caj sladi medom. Svuda tuga i plac. Sve je drugacije. Bude mi se uspomene na baba, njegove dolaske sa posla i donosenje poklona. Morao sam opet da ostavim majku i odem u Vojsku. Tek sam po povratku u kasarnu poceo dozivljavati traume, jer od nekih vojnika dobijam informacije kako me je babo navodno zvao telefonom. Odsluzio sam vojsku i evo me sada sa majkom. O babu evo vec skoro deset godina ne znamo nista. Samo ono sto smo znali ranije, ali to su uglavnom samo nagadanja i prepricavanja. Zelimo da ostanemo ovdje. Ovo je nas dom. Tesko se zivi ali se mora. Ne vidim perspektivu, jer nemamo pomoci ni od koga. Nema mladih, nem atelefona nema ko ko da radi zemlju. Nema ni sa cim. Osamdeset posto Bosnjaka se iselilo. Ne vraca se niko". S3

Ovo je i uradeno sracunato sa ciljem da se bosnjacko stanovnistvo zastrasi i iseli iz ovih krajeva. Drzava i vlas ne reaguju. Drzava i ne pokuSava da rijesi nas problem. Kao da se nista nije ni dofodilo. Bili smo i ostali gradani drugoga reda. Ohrabruje cinjenica da je odnos komsija Srba prema nama vrlo korektan. Nademo se zajedno u svakoj prilici. Popricamo, zaigramo fudbal, pomognemo jedni drugima. Organizator svih ovih zlocina je drzavni vrh. Nasu nesrecu je prouzrokovala nas drzava. O svom zlocinu sada cuti. Ne moze ovaj zlocin ostati nekaznjen. Nekad ce neko progovoriti o tome. Ako ne progovori, zlocin ce se ponoviti. Taj strah od tog ponavljanja zlocina, ljude sprecava da se vrate. Umjesto istine drzava nam salje neke misionare, koji traze da se uclanjujemo u neku partiju za koju nikad nismo culi, a obecavaju da je to partija buducnosti. Laznih obecanja je bilo dosta. Od drzave smo trazili da nam saopsti istinu o mom ocu, da mi kaze u cije ime je ovaj zlocin izvrsen".

Zubejda Mandal, majka otetog Alije Mandala iz Sjeverina:

"Otisao je na posao 22. oktobra prije skoro deset godina i jos ga nema da se vrati. Ispratila sam ga tog jutra. Rekla sam mu: Alija, Alija cuvaj se! Dok je zamicao niz imanje doviknula sam mu: Alija, kupi dvije kesice bikarbone jer ti baba muci zeludac. Zurio je na autobus. Tri mjeseca nije isao na posao jer je bio na nekom placenom odsustvu. Radio je u FAP-u. Taj dan su iz Priboja porucili da se dijeli plata. Dusmani su sve isplanirali; da se taj dan u autobusu sabere sto vise Bosnjaka. Dusmani ga odvedose. Nikad se nije vratio. Od toga dana, oci svoje isplaka. Pricalo se svasta. Kazu da su mucetnici na Bijelim brdima odsjekli glavu. Kazu nije htio da pjeva cetnicke pjesme. Da mi ode u rat znala bi zasta glavu dade, a ovako prezaliti ne mogu. Od zalosti za njim preseli na ahiret i njegova zena. Mlada u 45-oj godini. Jadnica, do smrti je pricala kako joj Alija dolazi u san i stalno je mastala da je ziv. Neki su lopovi zvali telefonom i trazili pare da nam vrate Aliju, ali je sve to bilo laz. Iza Alije ostade troje sirocadi. Prezivljava se nekako. Pomaze nam Bog. Da mi je samo saznati gdje su njegove kosti. Ko ga i zasto ubi. Saznacemo i to jednog dana. Ako samo ja i moj Hamo pozivimo do tada. Molim dragog Boga da nam se smiluje i pozivi nas do tog casa."S4]

Dzevad Koldzic (1979), sin otete Mevlide Hodzic:

"Bio sam sedmi razred kada se to dogodilo. Ne mogu da prepricavam sve ono sto sam cuo da su mojoj majci uradili. Gorka i cemerna su to podsjecanja. Ja sam svjestan da ona nije vise medu zivima. Ipak, niko nema pravo da mi uskrati nadu. Nadam se dac cu jednog dana saznati ko su ti ljudi i kakvi su to ljudi koji su kidnapovali moju majku? Da im pogledam u lice i pitam ih - imaju li oni majku? Ne, oni nemaju majku, oni su zvjeri. Moje djetinjstvo je upropasceno. Dok sam isao u skolu nisam osjetio da me moji drugovi sazaljevaju. Pitao sam se u kakvom to svijetu ja zivim. Zavrsio sam osnovnu i srednju skolu. Morao sam da radim teske poslove da bi se izdrzavao. Odsluzio sam vojsku bas u vrijeme bombardovanja. Stalno sam se pitao - kome ja to sluzim? Nisam zaposlen, niti mi je ko pomogao, osim u humanitarnoj pomoci. Volim foto-aparat, pozivaju me na kojekakve feste i od toga prezivljavam. Jedna americka humanitarna organizacija mi je bila obecala nabaviti foto-aparat i kameru, ali obecanje nije ispunjeno.

Moja majka je bila posla na posao. Radila je u "Dekorplastu". Od tog dana gubi joj se svaki trag. Ovaj zlocin se nije mogao dogoditi bez znanja opstinskog rukovodstva i nacelnika SUP-a. Da su htjeli, oni su mogli da sprijece zlocin. Bilo je dovoljno sustici kamion i vratiti ljude. Oni nisu ni prstom mrdnuli. Bilo je dovoljno vremena. Postoji tu citav lanac odgovornosti. Od vozaca autobusa, rukovodstva "Rakete", opstinskog rukovodstva, policije i vojnih vlasti.

Umjesto da se nasa pitanja rjesavaju, mi dozivljavamo pravu opsadu nekih novih politickih partija DOS-a, koji traze da postanemo njihovi clanovi. Tih partija nije bilo kada su se nama dogadale ove stvari. Ja znam ko je nase probleme iznosio u javnost kome treba zahvaliti sto su Bosnjaci u Priboju ostali.

Nedavno kod mene dode Ekrem Hadzic, rece da je iz SDP-a, svasta mi obeca, trazi da se uclanim u njegovu partiju i upise me u spisak popisivaca stanovnika. Od toga ne bi nista, a mogao sam zaraditi 12.000 dinara i kupiti foto-aparat".

Rasim Pecikoza (1936), Milanovici - Strnca:

"Meni je kidnapovan sin Sead iz autobusa 22. oktobra 1992. godine. Bio je posao na posao. Radio je u FAP-u. Bio je ozenjen. Ima jedno dijete. O njemu ni do danas ne znam nista. Spasio je dvoje srpske djece od topljenja u rijeci, ali opet za ovu drzavu nije bio dobar. Ne znam kome vise da se obracam. Ocajan sam. Da sam ja ovih godina ono sto sam nekad bio, ja bi bio i sudija i istrazitelj. Ali ja sam sada sakarac i ne mogu nista. Kada dode voda do grla, onda covjek gubi razum. Kako gledati ovu nepravdu? Znamo ljude koji su ubijali i klali, a sada dobijaju stanove narodni su heroji i prave im se spomenici. I ova medunarodna zajednica je samo tome doprinijela. Trazim da se kaze istina o nasoj djeci. Nisu nam zagarantovana ljudska prava i sloboda kretanja. Ako ovo hoce da bude drzava ovo, mora da ima i svoje zakone, ali ja vidim da ih nema. Kuca mi je zapaljena, imanje mi koriste Srbi bez ikakve naknade. Kao da je sve njihovo. Kako da se vratim u moje selo kad ja vise nemam nista. Moram da se vratim a nemam de. I da hocu da se vratim ja kao pojedinac, ne smijem da se vratim. Trebalo bi da se vratimo svi odjednom i da nam se garantuje sloboda kretanju. Ima jedna muka i nevolja medu nama Bosnjacima. Svi pojedinacno idu u SUP i opstinu i tu traze svoja prava, nailaze na obecanja, ali od svega toga nema nista. Nismo u stanju da se organizujemo i da svi grupno nesto ostvarimo. Niko nece da nam pomogne, da napravimo kuce i uvedemo struju".

Alija Dzidic (1956) iz Rajcevica:

"Zivio sam sa zenom, dvoje djece i majkom u selu Rajcevici, opstine Priboj. Radio sam u "Poliesteru" i svakodnevno odlazio na posao. Vec pocetkom 1992. godine dosla je vojska Jugoslavije u Krajcinovice i od tog trenutka Bosnjaci se nisu osjecali sigurnim. Bilo je mnogo maltretiranja na granicnim prelazima. Poslije otmice putnika 22. oktobra 1992 god. Bosnjacima je bilo zabranjeno prelaziti preko teritorije BiH da bi dosli do svojih sela u opstini Priboj. Sa porodicom sam se preselio u Priboj i nasao privatni smjetaj 23. aprila 1993. god. mi je zapaljena kuca. Svoje imanje sam posjetio tek 1995. god i to putujuci preko suma 15 sati pjeske. Zatekao sam zgariste kuce i opustoseno imanje. Pomocni objekti obijeni i opljackano je sve sto se moglo odnijeti. Poslije dvije godine odnosno 1995. godine sam od Elektrodistribucije dobio racun da platim struju. Zbog toga sam izlozen velikom maltretiranju kako bi dokazao da struju nisam potrosio, jer je izgorjela i kuca i strujomer. To je bio povod da mi SUP izda Uvjerenje o spaljivanju kuce, u kojem izmedu ostalog stoji da se za pociniocima pomenutog djela jos traga. Ni do danas se ne zna ko je moju kucu zapalio, niti je ko vodio istragu. Od 1996. godine odlazim na moje imanje, lozim logorsku vatru na zgaristu moje kuce, tu spremam hranu, dok obredujem imanje. Pored vatre spavamo ja i moja supruga i tako sve do jeseni. Nemam nikakvih mogucnosti da napravimo kucu niti mi je drzava ili bilo ko drugi u tome pomagao. Opstina o nama ne vodi racuna, niti je bilo ko pokazao interesovanje za nas povratak. Jos uvjek sam sa mojom porodicom podstanar u Priboju i odlazim u selo da obradujem svoje imanje. Odlazeci u selo svakodnevno sam nailazio na maltretiranje od strane lica u vojnim uniformama. Jednom takvom prilikom, dok su me legitimisali, rece jedan policajac: "Au, pogana ti imena, sta cemo stobom sad!" Preplasio sam se, ali su me pustili. Zelim da se vratim svojoj kuci, ali za to vreme nema nikakvih mogucnosti. U meduvremenu mi je umrla majka, a uzroci njene smrti su maltretiranja koja je prezivjela".

Zecira Alajbegovic (1950) iz Priboja:

"Imam sina Ezedina od 21. godinu. Roden je sa srcanom manom. Od rodenja je bolestan. Ima dokumenta sa dijagnozom "nervoza srca". Operisao je srcane zaliske. Dijete je razvedenih roditelja i zbog loseg detinjstva problematicna je osoba. Zbog svog ponasanja izlozen je maltretiranju od strane policije. Vise puta je pretucen od strane policije. Zbog premlacivanja od strane policajca Ekrema Celovica dobio je bruh. Zbog jednog teksta u "Sandzackim novinama" izlozen je jos vecem progonu. Potrebno mu je lijecenje, ali ja za to nemam sredstva. Zbog bolesti je sklon krsenju javnog reda i mira, medutim policija umjesto da ga uputi na lijecenje, upucuju ga u zatvor. Osuden je na 17 mjeseci zatvora i on prijeti da ce izvrsiti samoubistvo. Prijeti ako ode u zatvor, da ce sam sebe zaklati. I ja sam bolesna, te ne znam sta cu da radim".

Mehmed Basic (1961) iz Rajcevica:

"Sa porodicom sam zivio u Rajcevicima do 1992. godine. Zbog poznatih dogadaja preselio sam porodicu u Priboj. 1993.god., kuca mi je opljackana, a 1. maja 1994 je zapaljena od strane nepoznatih pocinilaca. Moje imanje je opustoseno, a 1997. kroz moju najbolju livadu prokopan kanal u koji je polozeno telefonsko kablo za srpske kuce, a da mene niko nije upitao. Radio sam u FAP-u a 1999. sam izgubio posao, jer sam se plasio za porodicu a kada je pocelo bombardovanje i preselio u Sarajevo. Izgubio sam posao, kucu i sve sto sam imao. Vratio bi se u selo, ali nemam gdje. Radim najteze fizicke poslove da bi prehranio svoju porodicu".

Temina Dedovic (1961) iz Sastavaka:

"Zivjela sam u selu Batkovici, Medurecje, opstina Priboj, sa majkom, bratom i kcerkom od 6 godina. 1993. godine, 8 februara, majka izasla iz kuce da nahrani konja kako bi otisla u Sastovce da kupim brasna i dotjera na konju. Vratila se odmah u kucu i rekla nam: evo ti nase brasno, da vidite koja je vojska oko kuce. Kuca je bila potpuno opkoljena. Utrcali su u kucu i odmah nas poceli tuci. Tukli su nas nogama, rukama, puskama, uzimali su sa sporeta vrelu vodu i posipali po nama. Bila je to vojska u sarenim uniformama i bilo ih je tridesetak njih koji je uslo u nasu kucu. Uzimali su iz kuce sva sto im se svidjelo. Uzeli su kasetofon, a u moje majke u dzepu od kaputa i uzeli sve sto je imala novca koji je bila pripremila za kupovinu brasna i drugih namirnica. Uzeli su cigare, kahvu, djecji keks. Razbili su staklo od vitrine. U mojoj kuci se zatekao amidza Nedzib i strina Uma. Njih su tukli, amidzu pesnicom u lice tako da je sav bio u krvi, a strinu pesnicom u oko tako da su joj oko zatvorili. Uzeli su im sav novac, imao je novca jer je prodao kravu. Dio od ove grupe vojnika je ostao u mojoj kuci pljackajuci, a drugi dio otisao u kucu Mehmeda i Sabrije Dedovica. U Mehmedovu kucu uzeli su 200 DM i izvjesnu sumu u dinarima. Uzeli su mu i kasetofon. Stavili su mu glavu na drvenu stolicu (stokrnju) i htjeli da mu odsjeku glavu. Rekli su da ce ga zaklati i odvuci na bosansku teritoriju koja je bila udaljena oko 200 metara. Pitali su ga gdje su mu sinovi i govorili su mu: "Mehmede, ti si dobar covek, tamo smo ti sina ubili na onom brdu. Mehmedovoj zeni Ramizi i Lutvovoj zeni Zemki, koje su otjerali pred stalu, natjerali su da skinu dimije i pipali ih po tjelu trazeci pare. Radi se o zenama oko 70 godina zivota. Sabriju Dedovic su tukli i on je zapomagao i trazio pomoc. Ubacili su ga u svjeze iskopanu rupu za elektricni stub i htjeli da ga zivog zakopaju. Gazili su ga nogama i slomili mu tri rebra. Onesvestio se, a kada je dosao sebi dali su mu upaljac i tjerali da zapali svoju kucu, stalu i sijeno. Poslije dva-tri sata posao je ka mojoj kuci pomazuci se stapom. Ispricao nam je sta su od njega uradili. Dok je vojska tukla nas Bosnjake, iznenada je naisao komsija Srbin, Ljube Jesic, koji je bio posao u sumu po drva. nosio je sjekiru i uplasio se kad je video vojsku. Rekli su mu: Dobar dan, jesi li ti to dosao da branis Bosnjake. On je rekao da je posao za drva, a oni su mu naredili da baci sjekiru sto je on i ucinio. Naredili su mu da digne ruke uvis, a onda su ga odveli i usput maltretirali. Od moje majke su trazili da zapali svoju kucu, sto je ona odbila. Pitali su je: ,,baba, mozesli poznati ko ti je uzeo pare." Poslije, oko 4 sahata, nakon sto su sve u selu preturili i kuce opljackali, otisli su u Sastavke. Mi smo to vece prespavali u sumi iako je bio snijeg i hladno. Prije veceri komsija Ljubo je iz svoje kuce donio brasna, jer je znao da mi nemamo, i da nam je vojska opljackala sve pare. Ujutru sam ja i moja kcerka i Sabrija, koji je cijelu noc krvario, krenuli preko suma za Priboj. Morali smo brdima oko 30 kilometara po snijegu pjesaciti do Priboja. Majka i ostale komsije su ostali, jer nisu znali sta ce sa stokom. Putovali smo cijeli dan od jutra do mraka. Sabrija je odmah otisao u bolnicu gdje mu je konstantovan lom 3 rebra. Nije smio da ostane u bolnici, jer nije imao povjerenja u ljekare. Bolovao je dvije godine, lezeci u postelji, nakon cega je od posljedica premlacivanja umro. Mehmed Dedovic je od posljedica premlacivanja i straha, u roku 15 dana dobio tri infrakta, a nakon cetiri mjeseca umro. Ja sam se sa kcerkom smjestila kod brata u Priboju i tu ostala 15 dana. Otisla sam potom u crveni krst da trazim pomoc. Verica Radovic me je pitala da li sam bolesna, jer se to vidjelo i na meni. Rekla sam da jesam. Pozvala je jednog doktora da me pregleda, a zatim sam upucena u bolnicu. Za moju kcerku je dala humanitarnu pomoc. U bolnici u Priboju, sto i u Uzicama bila sam dva mjeseca. Bolnica je trazila da platim troskove, a ja nisam imala ni dinara, niti zdrastvenu knjizicu. Otisla sam u Centar za socijalni rad i trazila knjizicu za mene i dijete i da plate bolnicke troskove. Platili su troskove, ali sam morala da dam 60 ari zemlje pod hipoteku, da bi primala pomoc kako bi mogla prehranjivati sebe i dijete. Tu pomoc primam i danas koja iznosi 1500 dinara, i to su jedini prihodi koje imam. Verica Radovic mi je redovno davala humanitarna pomoc. O premlacivanju od strane vojske, obratili smo se SDA, a ona je obavijestila SUP. Policija je dolazila u selo uzela izjave od komsija koji su ostali u selu i na tome se zavrsilo. U septembru 1995. na ratistu u BiH poginuo je komsija Grabovic. U selu su bile samo jos moja majka, Zemka, Ramiza Dedovic, Iza Uzuvic i Zejna Beslic. Za osvetu zbog pogibije Grabovica, u nase kuce ispaljen veliki broj metaka, kuca Akifa Dedovica i Sefika su zapaljene, a po selu su padale granate. I ove cetiri zene su bile prisiljene da napuste. Napustile su selo u prisustvu pribojske policije koji su rekli da ne mogu garantovat sigurnost zivljenja u selu. U maju 1996 u selo su se vratile jedino moja majka, Ramiza i Iza. To su i danas, ove 2002. jedini stanovnici sela. Prije rata u Betkovicima je bilo naseljeno 50 bosnjackih kuca. Vecina od njih je zapaljena, sve su opljackane a zapaljena je i dzamija. Prije svih ovih dogadaja mjestani su od aprila 1992. spavali po sumama".

Djelovic Selman i Sulejman iz Priboja:

"Uvece izmedu 31. avgusta i 1. septembra 1995. godine sjedeli smo u nasoj kuci otac, majka, ja i brat. Kod nas su jos sjedili te noci i Kadic Muharem, njegova supruga Hana, Risovic Ismeta, Sarac Sahza i njeno malo dijete, Sebo Hasnija i Sebo Fatima. Svi osim porodice Sebo su otisli kuci oko pola jedanaest, a moj brat je jos prije toga otisao na spavanje. Oko petnaest do dvanaest su Sebi otisli kuci, a oni stanuju kod nas u nasoj staroj kuci. Ja sam posao na spavanje i cuo sam da lupaju vrata na ploci koja vode u staru kucu gdje zive Sebi. Majka je potrcala da otvori a ja sam skocio da iz kreveta. Tada su Sebo Hasnija, Hankija i Fatima uletele u nasu kucu vristeci i govoreci da im je neko uzeo novac. Na pitanje moje majke sta se dogodilo one su odgovorile da su im bila obijena ulazna vrata i da im je nestalo iz tasne 1.200 maraka. Moj otac je rekao da odmah nazove miliciju. Posto sam okrenuo broj javio se jedan dezurni milicioner. Prvo me je pitao odakle zovem i kako je moje ime. Rekao je da je sve u redu da nista ne diramo i da ce onii odmah doci. Kada sam izasao na plocu stigla su dva milicionera. Jedan je bio milicioner Sarac a drugog nisam poznavao. Pogledali su kucu i rekli da se odmah vracaju. Mi smo svi ostali cekajuci pred vratima. Kad su se vratili pitali su oca da podemo ja i brat da damo izjavu. Otac se je slozio a majka je otisla da probudi brata. Tada su nas poveli da damo izjavu. Prvo su rekli da podemo do ispod kuce a zatim su rekli da odatle podemo do auta. Mi smo sjeli na zadnja sjedista a milicioneri na prednja. Tada su poceli da vicu na nas i izricito su zahtijevali da priznamo da smo mi uzeli taj novac. Mi smo govorili da ne znamo nista o tome, a milicioner Sarac nas je povezao u stanicu pocelo je pojedinacno ispitivanje. Prvo su pozvali mene a moj brat je ostao u hodniku. Kada sam usao u dezurnu sobu video sam jos dva milicionera. Jedan znam da se preziva Popovic a drugog nisam poznavao. Rekli su mi da stanem uza zid do vrata. Tada su poceli da me ispituju gdje sam bio cijeli dan. Ja sam im sve ispricao, ali su oni zahtijevali da im ispricam opet. Kada sam poceo da pricam Sarac je izasao i posle petanaest minuta vratio se sa milicionerom koji je bio sa njim u patroli. Kada sam po drugi put ispricao gdje sam bio cijeli dan, trazili su to isto jos dva puta da ispricam. Pod depresijom zamijenio sam redosled imena naroda koji je te noci bio kod mene. Tada me je milicioner Popovic uhvatio za ruku i rekao da lazem uz psovku "da mi mater". Onda je milicioner koji je bio sa Saracem u patroli poceo da vice da moram da priznam gdje su pare i gdje sam ih sakrio. Izvadio je dva pendreka jedan crn, jedan bijeli i pitao me kojim ce da me tuce a kojim ce da mi .... majku. Ja sam rekao ni jednim jer nisam nista kriv. Rekao mi je da sam slobodan i da idem. Ja sam pitao jeli da idem kuci a milicioner Popovic rekao da kuci necu otici ziv. Ja sam izasao i sjeo na hodinik a onda su uveli mog brata. Svi milicioneri osim Popovica su izasli. Isto ga je ispitivao i natjeravao da prizna gdje je novac i da ga je on uzeo. Pitao ga je jeli osudivan. Brat je rekao da je osudivan zbog tuce u Zabrdu a on je skocio da ga samara i tjerao ga da prizna da mrzi Srbe zbog slucaja u Zabrdu. Tada su mu rekli da izade a pozvali mene da udem. Popovic je poceo da vice na mene tjerajuci me da kazem jeli moj brat bio osudivan. Ja od straha nisam mogao da se sjetim a on je rekao da ce me ubiti. Onda me tjerao da priznam da je moj brat uzeo te pare. Rekli su mi da izadem i pozvali moga brata. Njega su tjerali da kaze da sam ja uzeo taj novac. Rekao je da nisam i da on nezna nista o tim parama, tada je milicioner Sarac skocio i udario ga pendrekom po lijevoj ruci. Rekli su mu da izade i ceka. U tom momentu je dosla Hasnija Sebo govoreci da je nasla pare i da nas puste jer ona nije rekla da sumnja u nas. Rekli su joj da ide kuci i da donese pare. Po njenom dolasku dosao je inspektor Andzic. Brata su ponovo pozvali i Popovic je poceo da ga samara uz pitanje gde nasa majka drzi pare. Brat je rekao da nezna a on ga je pitao otkud ti patike i lancic. Brat je rekao da sve sto trazi majka kupi. Tada mu je stavio ruke na grudi i poceo da ga gura o zid. Tako ga je gurao deset, petnaest puta, a kada je brat pao on ga je poceo samarati i udarati nogama u predjelu bubrega. Zatim je uzeo pistolj stavio mu pod vrat i reko da ce ga ubiti pred svima. Ja sam bio u hodniku i cuo sam kako su ga tukli. Tada su ga izveli bio je sav uplakan. Onda je mene pozvao inspektor Andzic. Pitao me gdje su pare, ja sam rekao da ne znam. Onda mi je naredio da izvadim sve iz dzepova sto sam i uradio. Zatim mi je naredio da skinem patike, i on je uzeo da pregleda. Kasnije mi je vratio patikei kada sam ih obuvao primjetio sam da je desna patika iznutra pocijepana. Kada sam izasao dosla je Sebo Hasnija i rekla da je donijela pare. Rekli su joj da priceka a uveli su moga brata. Inspektor mu je rekao da kaze gdje je sakrio pare i da ih da njemu pa ce ih on pri sledecem pretresu nekako poturiti. Kada je rekao da nezna gdje su pare pretresli su ga i skinuli do donjeg vesa. Tada su ga poslali u hodnik i pozvali su Sebo Hasniju da ude. Izasao je milicioner Popovic i poceo da se dere na mog brata da je u pravu i da brat mora da prizna. Ja sam tada ustao i rekao pa mora priznati kad ga tucete. On je priletio i rekao da me nista nije pitao. Uhvatio me je za uho i osamario i gadao me je glavom o zid. Tada je izasla Hasnija Sebo a nama su rekli da udemo obadva. Kada smo usli on nas je jos jednom pitao gdje smo ostavili pare. Na nas odgovor da ih nismo uzeli rekao nam je da idemo kuci i da dodemo sjutra u deset casova. Kada smo dosli kuci majka nas je pitala jesu li vas tukli. Kada sam joj rekao da jesu ona je sa ocem otisla u SUP. Pitala je dezurnog ko je ovde Popovic i ko je tukao njenu djecu. On je rekao da je on Popovic ali da nezna ni o kakvoj tuci ni o kakvoj djeci. Tada je majka rekla da ce izvaditi ljekarsko uvjerenje ali je on rekao da ga nema kome odnijeti jer je on vlast. Kada smo otisli sjutradan u deset sa nama je posao i otac. Prvo su uveli Sebo Hasniju pa mog oca. Poslije razgovora sa njima inspektor Andzic je izasao i reko da je bila greska i da je milicija nepravedno postupila uz sto se izvinjavao.. Moj otac je rekao da nemoze prihvatiti izvinjenje i da moze stati na ovome pa je pitao Andzica kome da se obrati za ovo odnosno kome da se zali. On je rekao da se zali njihovim predpostavljenim. Nasao je komandira Bozovica. Na pricu o celom dogadaju rekao je da se dostavi pismena izjava nas sto i cinimo."

Ulogiranje
Korisnicko Ime

Sifra



Jos niste clan?
Kliknite ovdje za registrovanje.

Zaboravili ste sifru?
Zatrazite novi ovdje.
Online Korisnici
· Online Gosti: 1

· Online Clanovi: 0

· Ukupno uclanjenih: 91
· Najnoviji clan: akuserac
Banneri
 
131,077 jedinstvenih posjeta